Povijest Drniša

Prvi pisani spomen Drniša potječe iz 15. st. Naime, u spisu šibenskog notara Georgija q. Lorenza (Grgo  pok. Lovre) zabilježeno je da je 08. ožujka 1494. Rada, kći pok. Radivoja Rose, a udovica kamenara Jurja Crljenčića, prodala jedan vrt iznad Vrulje Petru sinu pok. Tome Vulodolovića iz drniškog podgrađa (sub urbum Dernis). To je dakle, za sada, krštenica Drniša  koja otklanja mogućnost dosadašnjeg tumačenja postanka imena (etimologije) Dernis = vrata u polje (na perzijskom jeziku). Kad već spominjemo nagađanja valja spomenuti i mišljenje pokojnog uvaženog povjesničara Frane Dujmovića da se Drniš prvi puta spominje pod imenom Ključić oko 1340. godine. Prodiranje  Turaka u Dalmaciju započinje već od 1415. godine od kada je ovaj kraj izložen kontinuiranoj pljački i paležu, a 1522. g. Drniš i  susjedni gradovi Knin i Skradin padaju pod tursku vlast. Već od  1528. godine uspostavlja se stalna sudska ispostava – nahija u  Drnišu.

Drniška Gradina nalazi se na 334 metara nadmorske visine i dominira nad Petrovim poljem i putom prema Šibeniku odnosno Kninu Arheološki ostatci potječu od prapovijesti, a imamo zastupljena sva povijesna razdoblja gotovu u kontinuitetu do kraja 19. st. kada utvrda potpuno gubi na važnosti u Austro-Ugarskoj monarhiji. Gradina je registrirana kao spomenik kulture u Upravi za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku pod brojem 147. Ostatci sadašnje tvrđave su: na jugu ostatak srednjovjekovne tvrđave (vlasništvo Nelipića), a centralna kula i sjeveroistočni obrambeni zid su iz turskog vremena. U tursko doba, do pred početak Kandijskog rata (1647.g.) Drniš je imao, po Elviji Čelebiji 200-300 domaćinstava i pet džamija. Grad je bio opskrbljen tekućom vodom s Promine, a na Čikoli je bilo  nekoliko mostova od kojih se jedan vidi i na Justerovoj veduti iz 1708. g. U to vrijeme Drniš je imao status kasabe(varoši) i bio je  središte nahije ili sudske ispostave u kojoj se nalazio naib (zamjenik kadije odnosno šef sudske ispostave) koji je  bio podređen kadiji u Skradinu. U Drnišu je stolovao i dizdar (gradski kaštelan tj. zapovjednik posade u tvrđavi) kojem su bili podređeni vojvode i jasakčije (turski niži zapovjednici). Venecija je zauzela Drniš 1664. godine (Kandijski rat), ali ga je ubrzo vratila (1670. g.) da bi ga konačno zauzela 1683. g. Mletački general Leonardo Foscolo dao je velikim djelom porušiti drnišku utvrdu, ali su je ubrzo opet  obnovili jer je sve do 1715. g. postojala opasnost od prodora Turaka. Prva drniška, u doba Venecije, općinska zgrada bila je također na  Gradini (danas ruševine kuće Nakić – Vojnović). Venecijanska vlast uredila je posjedovne odnose ( Mape Grimani) i organizirala određeni stupanj samouprave (Drniška liga) na čelu s guvernaturom (državna vlast), serdarom (narodni predstavnik) te  harambašom i sudcima koje bira narod, a država ih potvrđuje. Oni su bili podređeni kninskom providuru

Prestankom turske opasnosti Drniš se "spušta" sa Gradine, a prvi korak bio je izgradnja "palazzina" i 2kvartira" 1786. g. Ti objekti su građeni u vojno-upravne svrhe, ali su označili početak novog Drniša sa centrom na Poljani, gdje je i danas. 1783. godine gradi se zgrada mletačkog suda (stara općinska zgrada), iza  crkve sv. Ante, a 1790. kuće Milić-Štrkalj u donjem dijelu Drniša (u kojoj su odsjeli 1818. godine car Franjo I i 1875. godine car Franjo Josip prigodom svojih posjeta Drnišu. Nakon Venecije Drnišom vladaju Austrija (1798. – 1806.), pa na kratko Francuska (1806. – 1813.) i onda opet Austrija do 1918. U tom periodu dogodile su se značajne stvari za Drniš: 2. svibnja 1803. g. Drniš je dobio poštansku postaju: 1815 g. počinje kontinuirana  nastava  u drniškoj osnovnoj školi, iako je već 1708. g.  zabilježeno  poučavanje čitanja i pisanja od strane fra Lovre Senetića; Osnivanje Drniške glazbe 1864. g; otvaranje "Slavjanske  narodne čitaonice" 25. veljače 1867. g.; Školske godine  1869/70 talijanski jezik u školi je zamijenjen hrvatskim; Godine 1877. Drniš je dobio željeznički spoj sa Splitom i Šibenikom, zahvaljujući rudnicima mrkog ugljena u Siveriću koji su industrijalizirale ovaj kraj počevši od 1835. g.; 1908. g. Drniš je dobio tekuću vodu koju je do tada imao u Badnju od 1865. g.(Stara česma); Osnivanje Hrvatskog sokola 1901., a registriranog  1903.g. iz koga su se razvili svi sportovi, a također se unapređivao kulturno-prosvjetni rad; 17. prosinca 1905. osnovana je  Općinska  štedionica s ciljem unapređenja poljoprivrede i šumarstva drniškog kraja; 1909. g. počinje se upotrebljavati hrvatski jezik u uredima i školama. Eksploatacija boksita u Kalunu počela je 1910. g.

Nakon Prvog svjetskog rata Drniš se dva mjeseca nalazi pod upravom Narodnog vijeća i "zaštitom" vojske Kraljevine Srbije (od 29. listopada do 28. prosinca 1918.g.), zatim Kraljevine Italije do 05. travnja 1921. g. Odlaskom Talijana vraćaju se Srbi u formi Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca odnosno Kraljevine Jugoslavije od 1929. do 1941. g. U periodu Kraljevine Drniš je dobio radio postaju 1923. g. koja je ubrzo ugašena, električnu struju i telefon 1925. g.,a te godine završena je i željeznička pruga prema Zagrebu. U Drugom svjetskom ratu Drniš je poprište stradanja ustaša, partizana i četnika poticano od strane Talijana i Njemaca.

Zajednički život Hrvata i Srba u socijalističkoj Jugoslaviji trajao je do 1990. godine kada su provedeni prvi parlamentarni izbori, koji su rezultirali proglašenjem Republike Hrvatske. Slijedom događanja, 16. rujna 1991. pobunjeni Srbi napadaju grad Drniš, čije je stanovništvo primorano naredne četiri godine provesti u progonstvu, sve do oslobađajuće vojno-redarstvene akcije Oluja 5. kolovoza  1995. kada se Drnišani konačno vraćaju svojim spaljenim i uništenim domovima, kako bi po tko zna koji put u povijesti obnovili svoj grad.