Prve sportske aktivnosti u Drnišu odvijale su se kroz djelovanje Hrvatskog sokolskog društva, koje je osnovano 1903. godine. Također, zabilježeno je da je 1910. inženjer Procukijevič, koji je radio u Drnišu na regulacijskim radovima na koritu rijeke Čikole, napravio prvo tenisko igralište s podlogom od boksita, na mjestu današnje veterinarske postaje. Nakon toga slijedi izgradnja teniskog igrališta na Glavici (na mjestu kuće Mate Kontića). U nekim dokumentima nalazimo podatak da je 1916. godine slavni Baco pretrčao relaciju Drniš - Šibenik za 2 h i 20 min.

Prvu nogometnu loptu u Drniš donosi 1919. godine praški student Vjekoslav Milić-Štrkalj, te se drniška mladež okuplja u DOŠK i po uzoru na talijansku vojsku koja je tada bila u Drnišu započinju s prvim nogometnim treninzima. 1922. godine službeno se registriraju kao DOŠK, ulaze u splitski podsavez, a 1923. godine počinju igrati prve utakmice, 1924. odigrana je i prva utakmica sa splitskim Hajdukom.

Imamo i podatke da su se tridesetih godina u Drnišu igrale hazena (od 1932. god.) i odbojka (od 1933. god.). Pedesetih godina 20. stoljeća u Drnišu se počinje igrati rukomet, a 1962. godine osniva se i prvi košarkaški klub (KK "Partizan").

Danas se u Drnišu većina sportskih aktivnosti odvija u okviru DOŠK-a, koji u svom sastavu ima nogometni, rukometni i košarkaški klub. U susjednom Siveriću djeluje nogometni klub "Rudar", osnovan 1932.

Sportske udruge na području Grada Drniša

Srednjovjekovne utvrde na Čikoli i Krki pripadaju sustavu utvrda koji su podigli hrvatski knezovi i banovi Nelipići. Oni su bili srednjovjekovni gospodari kninsko-drniškog (Knin i kninsko polje, Kosovo polje, Promina, Miljevci, Petrovo polje i Zagora) i cetinskog kraja da bi zaštitili svoje posjede od brojnih neprijatelja. Nelipićevska dominacija u Južnoj Hrvatskoj dolazi do izražaja pogotovo nakon 1322. godine (pad Mladena II Šubića). Potpunu dominaciju u ovim krajevima Nelipići preuzimaju nakon pobjede nad Bribircima u bitci kod Knina 07. lipnja 1324. godine.

Kamičak

Tvrđava Kamičak nalazi se na lijevoj obali rijeke Krke, blizu Visovca, između tjesnaca Među gredama i Roškog slapa i relativno je teško dostupna s kopna. Naime, potrebno je urediti ostatke nekadašnjih putova. Utvrda je jako devastirana, a slabo su sačuvani samo ostatci ostataka srednjovjekovne arhitekture. Na sjevernoj strani, prema Krki sačuvani su ostatci kule, a na samom uzvišenju (centar tvrđave) sačuvani su sjeverni i sjeverozapadni, te nekakav pregradni zid koji ide u pravcu zapad – istok. U devetnaestom stoljeću, po opisima fra Stjepana Zlatovića i fra Petra Bačića utvrda je bila donekle sačuvana pa oni na temelju ondašnjih ostataka opisuju izgled srednjovjekovne tvrđave kao "orlovsko  gnijezdo". U blizini utvrde su, koncem 19. st. pronađeni i ostatci antičke arhitekture. Ispod Kamička su oranice u narodu zvane Svačice.
Iz Kamička potječu i knezovi Nelipići potomci Svačićevih. U izvorima se spominje 1345. g. kao Kamichech, pa 1411. g. kao Kamichack, pa 1421. g. kao Kamichach te 1434. g. kao Camichach. Kamičak narod zove i Utješinovića grad, jer je tu bila utvrda, a niže dvori knezova Utješinovića, koji su u 15. stoljeću bili gospodari Kamička. Tu se 1482. g. rodio kardinal Juraj Utješinović koji je po smrti kralja Ivana  Zapolje 1526. g. bio skrbnikom njegova sina i upravitelj kraljevine Ugarske, velikovaradinski nadbiskup, državni ministar i rizničar u Ugarskoj i Erdelju, a na  kraju i rimski kardinal. Do svoje nasilne smrti 1551. bio je stvarna vlast u ostatku Ugarske i Erdelju usprkos turskoj i Habsburškoj sili. Valja spomenuti i braću Halapiće koji su predstavljali Kamičak na izboru hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II Jagelovića.
Iz Kamička je i Marko Mišljenović, Hrvatsko - primorski ban 1506 - 1508. g. Turci su ga zauzeli i porušili 1522. godine.

Ključica ili Ključ

Utvrda je registrirana kao spomenik kulture u Upravi za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Šibeniku pod brojem 144. Utvrda Ključica ili Ključ nalazi se na desnoj strani kanjona Čikole (Poljšice), na prostoru sela Ključ. Zauzima hrbat padine prema Čikoli što je čini praktično neosvojivom. U blizini te utvrde je pretpovijesna gradina. Srednjovjekovna utvrda sastoji se od centralnog objekta,  koji ima  oblik nepravilnog četverokuta (duža strana duga je 70, a kraća 20 metara) u kojeg je uklopljena peterokatna okrugla kula na zapadnoj strani i ograđenog podgrađa. Unutar bedema nalaze se još djelom sačuvani zidovi trokatne palače, kuće za stražu i pomoćne prostorije prislonjene uz sjeverni zid. Ispod njih su cisterna i tamnica. Zid podgrađa je najvećim dijelom sačuvan, kao i dvoja lučna dvorišna vrata, a djelom su sačuvana i utvrđena dvorišna jugozapadna vrata.
Nelipići su podigli Ključ u prvoj polovini 14. st. da bi kontrolirali mletačku trgovinu iz Šibenika sa zaleđem i Bosnom. Na Poljšici (Čikoli) je bio most (Ključ je bio mostobran) na putu za dalmatinsko zaleđe i Bosnu. Nelipići su, naravno, tu naplaćivali carinu. Nezadovoljstvo Šibenčana, zbog plaćanja propisane carine urodilo je sukobom u kojem su oni osvojili i zapalili utvrdu. Tek to je pogoršalo stanje, pa knez Nelipac i sinovac mu Konstantin nanose Šibenčanima poraz kod Rogoznice 1339. godine. Sukobi se nastavljaju, promjenjivom srećom, a završavaju ipak na štetu Nelipića mirom na Slapovima Krke 04. listopada 1343. g. Nelipići se obavezuju na rušenja tvrđave, do ožujka 1344. godine, a kao jamstvo položili su kao garanciju 10 000 libara kojem hoće gradu u Dalmaciji, a morali su deponirati u jednoj banci u Veneciji 20 000 libara koji će iznos, pored kneževih posjeda u dalmatinskim  gradovima biti jamstvo za poštivanje ugovora. Za utjehu udijeljeno im je mletačko građanstvo i vraćeni posjedi izgubljeni u sukobima. Knez ili vojvoda Nelipac (Ivan I) ubrzo umire, a nasljeđuje ga sinovac Konstantin. Tvrđava nije srušena (čak je Konstantin bio dozidao neke nove tvrđavice), ali i on ubrzo umire 1345. g. Valja spomenuti i suprotno mišljenje po kojem je ova tvrđava srušena, a nova napravljena nedaleko od nje, ali onda je prvi Ključić bio Drniš. O tome pod Drniš. Vojvodini nasljednici, Vladislava i njen malodobni sin Ivan II nisu bili u stanju suprotstaviti se hrvatsko ugarskom kralju Ludoviku (oduzima im  Knin) i njegovu vazalu bosanskom banu Stjepanu II Kotromaniću. Nelipići gube Ključ oko 1347. godine, a njime u kraljevo ime upravlja kaštelan Ugrinić i tako postupno slabe. Nakon smrti Ivana II Nelipića 1379. g. okolnosti su dodatno pogoršale položaj Nelipićima jer su njihovi neprijatelji jačali (Venecija), a  pojavili su se i novi (Turci) koji 1415. g. uz pomoć Venecije ruše Nelipića utvrdu Zvoničac (Podumci) i od tada povremeno  napadaju i pljačkaju po njihovu području. Ivaniš (Ivan III) Nelipić, Cetinski knez i hrvatski ban zadnji je imao pravu vlast u ovim krajevima. On, međutim nije imao muških potomaka, a želio je zadržati u obitelji sve posjede što se protivilo feudalnom pravu (pravo nasljeđivanja imali su samo muški potomci). Ivaniš zato, formalno, posuđuje od zeta Ivana Frankopana i kćeri Katarini 50 000 dukata, pa mu zauzvrat ostavlja Sinj, Omiš, Klis, Ključ, Kamičac, Travnik, Zvonigrad, Čačvinu i kotar Posušje. Ugovor je potpisan u Klisu 1422. g. Drugu kćer Margaretu udao je za kneza Kurjakovića. Pred kraj svoje vladavine 1434. g. morao je potpisati takav sporazum sa Šibenčanima (Venecijom) po kojem je bilo  zabranjeno podizati nove mostove na Poljšici, što je Nelipićima bio vrlo veliki prihod (mostarina). Nakon njegove smrti 1434. godine nasljedstvo pripada, za kratko njegovoj kćeri Katarini i posinku (zetu) Ivanu (Anžu) Frankopanu. To nije bilo po volji Hrvatsko-ugarskom kralju Žigmundu koji većinu Nelipića posjeda dodjeljuje hrvatskom banu Matku Talovcu, a potom njegovoj bratu Perku, koji su ga zadužili  pomažući mu u ratu protiv krbavskih knezova. Kasnije ban Talovac predaje bivše Nelipića posjede obitelji Martinušić, unatoč protivljenju  vojvode Ivanca Novakovića. Kjučica nije izgubila na važnosti nestankom Nelipića, što se vidi iz ponude Venecije banu Talovcu (1450. g.) da je za  njeno rušenje spremna platiti 1000 dukata, a ako bude prepuštena Šibenčanima (njihovim podanicima) 200 dukata.
Turci su Ključicu zauzeli nešto kasnije od ostalih okolnih utvrdu, a u njoj ostaju do Kandijskog rata 1648. g. kada su iz nje istjerani. Od tada utvrda nije u funkciji, ali zbog svog nepristupačnog položaja nije postala kamenolom kao ostale srednjovjekovne tvrđave.

Nečven

Nalazi se na zapadnoj strani Promine, na rubu visoke brine nad Krkom. Utvrda prekriva 1000 metara kvadratnih prostora, a sa svih strana bila je opasana visokim zidovima od sitnog, loše tesanog kamena spojenog vapnom. Kao utvrđeno naselje Nečven se spominje 1487. g. kao Nechwen. Sjeveroistočni dvorišni zid bio je odijeljen dubokim opkopom, a možda i pokretnim (dižućim) mostom od ostatka tvrđave. Zidovi su bili debeli preko 1 metar. Strmi južni zidovi, prema  provaliji, bili su visoki do 15 metara i imali su pet katova. Sjeverna strana je sada puna razvalina, a na toj strani je velika  starinska četvrtasta kula koja je također imala pet katova. Nasuprot Nečvenu bio je Šubića grad Trošenj. Bez obzira na neprijateljstva postojao je drveni most na drugu stranu Krke gdje su vladali Šubići
Gospodari Nečvena – Nelipići bili su na vrhuncu svoje moći nakon propasti Mladena Šubića II (1322.g.) kada se nametnuo kao glavna snaga u Južnoj Hrvatskoj vojvoda  Nelipac. O tome vidi pod Ključ. Vladarica Nečvena nakon smrti vojvode Nelipca bila je njegova supruga Vladislava koja nije uspjela zadržati obiteljske posjede o čemu postoji i legenda. Nakon domaćih velikaša Nečvenom su zavladali Turci od 1522 do 1686. godine, a služili su se utvrdom i zatečenim drvenim mostom preko Krke. U njihovo vrijeme tu su bili: dizdari, age, begovi i kadije, što govori o velikoj važnosti te utvrde odnosno grada jer je u njemu bilo sjedište upravne i sudske vlasti. Most koji je Nečven povezivao s Trošenjom  srušio je don Stjepan Sorić u ratnim operacijama za oslobođenje od Turaka 1647. g. Istraživanjima vršenim početkom 20. st. u podgrađu su pronađeni i temelji sakralnoga objekta, za kojega se vjeruje da je to bila crkva posvećena Duhu Svetomu, na čijem su oltaru pronađene dvije ploče (pluteji ?) s urezanim Konstantinovim monogramom. Nalazi su bili preneseni u Kninski muzej.
Nečven je, prema legendi, dobio ime po nekoj lijepoj Nečven djevojci koja je odbijala sva nasilne prošnje bribirskih velikaša i na kraju se otrovala kad ih nikako nije mogla odbiti. Priča, vjerojatno simbolizira neprijateljstvo Šubića (Čučevo) i  Nelipića  (Nečven).
Živjela neka jogunasta banica Lacka "(Vladislava)" u Kninu, koja se borila s Mađarima i s Bošnjacima. Na Ljubotiću prominskom likovao je jedan vlastelin, nepokoran banici gospodarici Knina i Nečvena, a on je vodio tajne dogovore s bosanskim banom protiv banice. Odjednom je bosanska vojska udarila na baničinu župu od Ključa do Nečvena, harajući i plijeneći. Banica izleti sa crnom četom konjanika i na starom nečvenskom megdanu zametne se boj i pokolj. Poginu banica Lacka, a Bošnjaci slavodobitno odvukoše mrtvu banicu, baciše je u jamu Babadolsku, a poginule Bošnjake zakopaše na Križevu putu pod Ljubotićem. Na Nečvenskom groblju uređen je jedan starinski križ, kao i na Ljubotiću.

Bogočin-Vilin grad

Srednjovjekovna utvrda Bogočin nalazi se na lijevoj strani rijeke Krke, blizu prominskog sela Bogetića na izdvojenoj stijeni iznad provalije. Njena strateška važnost je kontrola Carigradske drage, a zauzimala je prostor od 1000 kvadrata. Ime mu vjerojatno potječe iz poganskog vremena kada su se na njemu palile vatre u čast bogovima. Po legendi, u 9. st. bio je sijelo hrvatskih župana. Isprva su mu gospodari velmože  Martinušići, a kasnije gospoda Bogetići. U izvornoj građi spominje se 1486. g. kao Bogochin, a 1484. g. kao Bogachijan, dok je na karti Pagani iz prve polovine 16. st. označen kao Buguncic. O utvrdi imamo malo povijesnih podataka, a najzanimljivija je legenda o knezu Bogoju, koji je bio gospodar obližnjeg sela Bogetića:
"On je sagradio lijepe dvore za svoga jedinca Bogdana i njegovu nesuđenu nevjestu Miljevu iz Ključa, obližnjeg sela na ušću Čikole. Njezina majka Čika ponosna udovica Domagojeva, lijepo je opremila svoju kćerku za udaju, a puno njenih prijateljica je također pripremilo darove. Na svadbu je došlo mnogo svatova, sedam banova i dvanaest župana. Kada su svatovi došli do Bogočina, ispod klisura kanjona rijeke Krke iznenada je doletio krilati zmaj i ugrabio mladu nevjestu te je odnio u jezero kod Brljana. Bijesan Bogdan baci se za svojom ljubavi u Brljan da je spasi, ali se utopi. Tužan mladoženjin otac razdjeli svoje bogatstvo hrvatskim banovima i sirotinji da ga spominju u narodu. Ostatkom novca sagradi samostan Aranđelovac, na pogled Bogočinu da redovnici mole za njega i mlade nesretnike koji stradahu u Brljanu, a obzida Čučevo i Nečven (dva nasuprotna grada na Krki). U njihove visoke kule uzida dvije sestre da danju i noću nariču za njegovim Bogdanom. Također je napravio mostove na Roškom slapu i Brljanu uz obavezu putnika da plaćaju po dvije suze carine za prijelaz, za njegova Bogdana. Svoj Bogočin je razrušio do temelja, a sam se netragom uputio u svijet."
"Banica Čika sagradila je kulu prema Ključu, da u njoj stalno  gore svijeće za spokoj duše Miljeve i Bogdana. Od toga doba narod prozva Bogočin - Vilingradom, a potok pod Ključem Čikolom, brijeg (brinu) kod Ključa Miljevcima, Puničku dragu i Babin grad po jadnoj banici."

U gradu Drnišu danas se nalaze četiri katoličke (Sveti Ante, Sveti Roko, Gospa od Ružarija i Sveti Ivan Krstitelj) i dvije pravoslavne crkve (Uspenija Bogorodice i Aranđel Mihailo).

Sadašnja crkva Svetoga Ante Padovanskog u Drnišu, sagrađena sredinom XVI. stoljeća izvorno je bila džamija Halil hodže, a visovački franjevci su je pretvorili u crkvu koncem XVII. stoljeća, zadržavši njezin izvorni oblik. Ima kupolu na trompama. Središnji prostor džamije produžen je prema istoku i zapadu, a zadnja građevinska intervencija na crkvenom brodu uslijedila je 1857. godine. U vrijeme I. svjetskog rata sa krova kupole crkve uklonjene su bakrene pokrovne ploče za vojne potrebe, pa je od tada crkva ostala prekrivena samo kamenim pločama. Godine 1951. kupola se potpuno urušila, a zbog nedostatka novca tada nije obnovljena. Taj je prostor prekriven dvostrešnim krovom. 1988. godine izvršena je rekonstrukcija džamijske kupole u izvornom obliku (vizualni vanjski izgled). Uslijed ratnih djelovanja izvedeni su studiozniji građevinski radovi, pa je crkva u cijelosti konzervirana i obnovljena. Jugozapadno od crkve sagrađen je zvonik (1790. – 1792.). Prvotno su je posvetili Gospi od Rožarija, a nešto kasnije Svetom Anti. Od godine 1693. godine u njoj su se počeli održavati župni obredi.
            
Crkva Svetoga Roka je druga područna crkva u Drnišu. Sagrađena je 1731. godine u godini velike epidemije kuge. Ona je jednostavna centralnobrodna građevina sa prostranom kvadratičnom apsidom i bočnim polulučnim prozorima. Nad glavnim ulazom nalazi se kamena preslica. Što se tiče stilskih odlika građena je u vrijeme baroka, kojeg na ovoj građevini nalazimo u tek nekim sitnim detaljima. Crkva je naknadno produžena. U njoj su podignuta tri oltara.
Godine 1734. prvi se put spominje crkva sv. Roka i to u kanonskim pohodima šibenskih biskupa. U zapisniku biskupa Donadonija te godine za nju se kaže da je "novamente fabricata", na drugom mjestu "noviter aedificata". Natpis u kamenu koji se nalazi na pročelju iznad prozora govori o točnoj godini njezine gradnje: latinski, AEDIFITIUM STRUCTUM CAR FIDELIUM AC SUB ASSISTENTIA ILLMAE DNAE FRANCAE THEODOSIO ET DNAE ANG GILI ANNO DNI MDCCXXX… a na hrvatskome: Zgrada (crkva, kapela) sagrađena ljubavlju vjernika i pod pokroviteljstvom vrlo ugledne gospođe Franjice Theodosio i gospođe Anđele Gili. Gospodnje godine  1731. ili 1732.
Tijekom  Domovinskog rata crkva je opljačkana i devastirana, a sa preslice su joj ukradena zvona. Obnovljena je samo manjim dijelom, kako bi se mogla koristiti za bogoslužje.
            
Župna crkva Gospe od Rožarija (Ružarja) nalazi se u samom centru Drniša. Sagrađena je u vremenu od 1871 – 1886. godine. No ideja o gradnji nove župske crkve postojala je i ranije. Naime, već 1846. godine  uprava općine Drniš odlučila je da grad dobije novu, veću župsku  crkvu, i pismenim se putom obratila nadležnim državnim tijelima.  Okružno poglavarstvo sa sjedištem u Zadru odobrilo je zahtjev općine Drniš, s idejom upoznalo državne vlasti, a okružnoga inženjera Emilisa ovlastilo da izradi idejni nacrt crkve. Nacrtom je bilo predviđeno da se ispred crkve podigne zvonik u obliku tornja, ali to na žalost, nikada nije izvršeno. Blagoslov kamena temeljca obavljen je 21. V. 1871. godine, a obavio ga je tadašnji šibenski biskup i drniški župnik fra Stjepan Zlatović.
Radovi na crkvi odgođeni su do 1878. godine, a nastavak gradnje povjeren je češkom arhitektu Ivanu Kuzelu. 1882. godine crkva je prekrivena, ali ju je trebalo opremiti inventarom. Šibenski biskup Fosco poduzeo je određene radnje oko nabavke oltara za crkvu. Međutim, biskupski ordinarijat ovlastio je crkovinarstvo da ostatak novca, koji je dr. Pavao Plenković povjerio za crkvu Sv. Ivana u Badnju, prenamjeni za  kupnju oltara. Zanimljiv je i podatak da je crkveni odbor uputilo  pismo tadašnjem Austro – ugarskom caru Franji Josipu zahtjev za novčanu pomoć pri kupnji oltara i on im je iz svoje privatne riznice poslao 300 kruna. Oltar je postavljen u srpnju 1884. godine, a izradio ga je altarist Josip Barišković. 1885. godine crkva je obojana, ali nije u cijelosti opremljena. 9. svibnja 1886. godine u 9 sati šibenski biskup Fosco obavio je svečani blagoslov nove župske crkve. Za dovršenje crkve i svečani  blagoslov najzaslužniji je bio načelnik Marko Nakić.
Crkva  je stilski izgrađena u neoromaničkom slogu, koji je u to vrijeme bio veoma zastupljen. Ona je centralna trobrodna građevina, jednostavnih arhitektonskih dekoracija. 1892. godine crkva je dobila i pjevački kor na kojem su bile postavljene orgulje nabavljene 1897. godine. No najveći nedostatak joj je što nema zvonik – točnije, nije sagrađen. Do 1932. godine crkva je bila obojena bijelom bojom. Česte građevinske intervencije vjerojatno su jedan od razloga zbog čega nije imala bogatiju dekoraciju. 1932. godine akademski slikar Vladimir Marjanović iz Livna započeo je oslikavanje unutrašnjosti crkve, a temeljem ugovora između slikara i crkvenog odbora bilo je dogovoreno da se najprije popravi stropna i zidna žbuka, unutrašnjost oboji uljanom bojom i da se oslika: nad glavnim oltarom  tema "PRIČEST APOSTOLA", na stropu centralnog broda teme  "UZNESENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE", "NAVJEŠTENJE",  "PRIKAZANJE U HRAMU", u pobočnim brodovima po tri kompozicije iz Starog i Novog zavjeta po dogovoru. Također je trebao biti oslikan i zid iza orgulja, prostor iznad vrata dviju sakristija i dvanaest medaljona u glavnom brodu. U dnu pobočnih brodova trebali su biti prikazi s temama "IZGON TURAKA IZ DRNIŠA" i  "SABOR NA CECELI"; na stropovima dviju sakristija po jednu kompoziciju. Sve navedeno nikad u cijelosti nije bilo dovršeno. Danas su sve kompozicije prekrivene bojom, ali zbog svojih određenih  povijesnih i umjetničkih vrijednosti trebalo bi ih vratiti u  prvobitno stanje i restaurirati ih. Tijekom Domovinskog rata interijer crkve najvećim je dijelom devastiran. Velika oštećenja  pretrpjele su crkvene orgulje, koje je neprijatelj najvećim dijelom uništio. U tijeku su restauratorski i konzervatorski radovi na crkvi (eksterijer i interijer), a i crkvene orgulje su također u postupku restauracije.

Osim navedenih postoji i crkva Sv. Ivana Krstitelja s gradskim grobljem u Badnju koja je postojala još u srednjem vijeku. God. 1681. papa Inocent XI. podijelio je vjernicima, koji je pohode uoči i na blagdan Sv. Ivana Glavosjeka, oproste uz obične uvjete. Godine 1715. Turci su za upada u Petrovo polje opustošili crkvu. Oko g. 1730. crkva je obnovljena, a isto i 1780. Imala je tri oltara. Od  stare crkve neki su fragmenti uzidani u zid nove crkve. God. 1868 – 69. sagrađena je nova crkva po nacrtu ing. Teste. Podignuta je ostavštinom dra Pavla Plenkovića, bogatog drniškog posjednika. Posvećena je g. 1871. Na pročelju dizao se zvonik na preslicu s tri zvona (De Poli). God. 1931. podignut je novi krov, a g. 1939. na pročelju zvonik. Crkva je tijekom Domovinskog rata potpuno razorena, a velikim dijelom oštećeno je i uništeno gradsko groblje. Crkva je 1997. godine obnovljena faksimilskom metodom.
            
U gradu postoje i dvije pravoslavna crkve: 1. Uspenija Bogorodica sagrađena je početkom XX. stoljeća prema projektima Ć.M. Ivekovića. Sagrađena je od kamenih tesanaca u bizantskom slogu. Posvećena je 1908. godine. Nije pretrpjela oštećenja nastala ratnim djelovanjima. 2. Sv. Aranđel Mihailo je pravoslavna grobljanska crkva na izlazu iz Drniša prema Splita.
          
U administrativnim granicama Grada Drniša nalaze se i crkve: Sv. Petra  u Siveriću, Sv. Petar (pravoslavna) u Biočiću, Sv. Jovan (pravoslavna) i Preobraženje Gospodinovo (unijatska) u Baljcima, Sv. Petka (pravoslavna) u Kanjanima, Sv. Josip Radnik u Kadinoj Glavici, Sv. Luke u Štikovu, Kraljica Mira, Bogorodičin Pokrov (unijatska) i Sv. Đurađ (pravoslavna) u Kričkama, Ime Isusovo u Drinovcima, Sv. Petra i Pavla u Širitovcima, Sv. Franjo Asiški u Pakovu selu, Sv. Mihovil u Pokrovniku, Sv. Trojstvo u Sedramiću, Sv. Juraj i Sv. Jovan ( pravoslavna) u Žitniću, Sv. Frane u Trbounju, Sv. Ilija u Lišnjaku, Sv. Đurađa (pravoslavna) u Velušiću.

Badanj

Selo Badanj nalazi se uz sam Grad Drniš s njegove sjeveroistočne strane na jugozapadnim obroncima planine Promine. Zbog obilja vode i plodne zemlje na ovom je prostoru čovjek živio u gotovo svim kulturno - povijesnim periodima - od pretpovijesti do današnjih dana. U Badnju je potvrđeno postojanje pretpovijesnih, antičkih i srednjovjekovnih lokaliteta. Na području sela, sjeverno od crkve Sv. Ivana, iznad zaselka  Andabaka, smještena je pretpovijesna gradina. Po površini gradine razasuti su ulomci pretpovijesne keramike. Prigodom krčenja zemlje u blizini Sv. Ivana i popravka seoskog puta, 1921. godine, pronađena su dva sarkofaga. Bili su izrađeni od domaćega konglomerata (vjerojatno radionica u Promoni), a jedan je imao poklopac s četiri akroterija. Po svemu sudeći, jedan od ovih sarkofaga 70-ih godina  XX. st. izvađen je i dovezen u Drniš. Danas se nalazi ispred Gradskog muzeja Drniš. Koncem XIX. stoljeća, prigodom rušenja stare gotičke crkve Sv. Ivana, kada je arheolog - amater Frano Radić opisao nalaz jedne srednjovjekovne nadgrobne ploče u podu stare crkve. Godine 1992., u velikosrpskoj agresiji do temelja je porušena crkva Sv. Ivana. Obnova crkve počela je 1996. godine, a u mjesecu kolovozu provedena su i prva sustavna arheološka istraživanja u podu crkve. Dotadašnji arheološki nalazi koji su potjecali s ovog lokaliteta bili su isključivo slučajno pronađeni. Kada se uklanjao i sortirao kamen za obnovu crkve pronađeno je desetak ulomaka koji potječu iz antičkog, kasnoantičkog i srednjovjekovnog vremena. Svi su uzidani u fasadu crkve i na taj način prezentirani javnosti. Istraživanja provedena u podu crkve otkrila su postojanje zida temelja starije crkve, koji je dijagonalno položen od istoka prema zapadu. Isto tako pronađeno je nekoliko kamenih spolija koji potječu od gotičke crkve. Pronađeno je i nekoliko stećaka s jednostavnim reljefnim ukrasima.

Balek

Prigodom izgradnje drniške obilaznice koja se križa s cestom prema željezničkoj postaji i dalje prema Kninu, izbačen je iz zemlje 1984. godine do sada najstariji nalaz na drniškom području. Radi se o kosti, zapravo fragmentu, polukugli veličine nogometne lopte. Analiza je pokazala da je to "caput  femuri" mlađega primjerka slona, koji je na tim prostorima obitavao pred oko dva milijuna godina. Na temelju tog nalaza može se pretpostaviti kakvi su u to vrijeme bili klimatski uvjeti i kakav je  bio biljni i životinjski svijet.

Biočić

Selo Biočić je smješteno pet kilometara sjeveroistočno od Drniša. Sa ovoga prostora potječu nalazi brončanih sjekira, tzv. "keltovi", koji se datiraju u vrijeme brončanoga doba. U antici, na ovom je području bila dijelom smještena i antička Promona, o čemu svjedoče ostaci arhitekture na terenu. U kasnoj antici ovdje se nalazila longitudinalna trikonkalna bazilika s međusobno odvojenim apsidama. Ovaj tip  bazilike ima normalni pravokutni brod, a na istočnom dijelu tri apside, međusobno odvojene perimetralnim zidovima objekta. Apside se, naime, otvaraju u sjevernom istočnom i južnom zidu crkve, a  među apsidama se nalaze kutovi pravokutnog broda. Crkvu je istraživao arheolog M. Abramić, ali je nikad nije publicirao. U srednjem vijeku ovdje se nalazilo naselje s nekropolom.

Brine

Pećine smještene na zapadnom dijelu kanjona rijeke Čikole, 4 km udaljene od Drniša. U jednoj od pećina pronađeni su tragovi najstarije nazočnosti ljudi na prostoru današnje Šibensko – kninske županije. 1960. godine otkriveni su ostaci kostiju raznih životinja i kameni artefakti. Pećine imaju izgled vodoravnih rovova, a u dvjema su izvedena sondažna istraživanja koja su polučila zanimljive rezultate. Otkriveno je nekoliko različitih slojeva s mnoštvom ostataka kostiju životinja koje su živjele u gornjem pleistocenu (pećinski medvjed, pećinska hijena, alpski svizac, divlji konj, govedo, bizon i dr.). Pored životinjskih ostataka pronađeni su i ostaci artefakata paleolitskog čovjeka – strugala, rezala, svrdala.  Kremeni materijal potječe od potočnih valutica i rožnjačkih  konkrecija. Naišlo se i na ostatke nagorenih i nasilno razbijenih kostiju. Ove su pećine služile vjerojatno kao privremeno sklonište paleolitskih lovaca i nisu bile stalno naseljene zbog nomadskog načina življenja. U neposrednoj blizini (rijeka Čikola) vode je imao u izobilju. Na ostacima životinjskih kostiju provedena je analiza pomoću radioaktivnog ugljika kako bi se utvrdila starost litičkog materijala i ustvrdilo se da je čovjek ovdje nazočan oko 18 000 godina, tj. u periodu mlađeg paleolitika.

Brištani

Jedno od sedam miljevačkih sela smješteno jugozapadno od grada Drniša. Na  prostoru ovoga sela koncem XIX. stoljeća pronađeni su ostaci rimske "villae rustica", a prema jednom rimskom natpisu s toga  lokaliteta znamo da je tu živio rimski evokat (isluženi vojni veteran) Gaj Terencij Celso u I. stoljeću poslije Krista.

Cecela

Istočno od željezničke stanice Drniš, u Petrovu polju, nalazi se uzvisina Cecela, gdje je svoju arheološku djelatnost započeo fra Lujo Marun dok je bio župnik u Drnišu. 1888. i 1890. godine otkopao je temelje dviju crkava. Jedne manje, kako on kaže “čedne crkvice okrenute na istok” i “temelje poveće crkve posvećene možda sv. Ceciliji na jedan brod s predvorjem i apsidom na lik kopita”. Revizijska istraživanja provedena na ovom lokalitetu ustvrdila su postojanje starokrščanske crkve, na čijem je mjestu podignuta kasnija srednjovjekovna. Ostaci druge crkve nisu pronađeni. Odavde potječe i nekoliko ulomaka rimskih natpisa.

Drinovci

Drinovci su najveće naselje miljevačkog prostora. S područja Drinovaca potječe nekoliko nalaza. 1897. godine miljevački župnik poslao u Knin dvije velike i dobro sačuvane srebrne naušnice, pronađene u jednom vinogradu. Neposredno prije Domovinskog rata, u blizini župske crkve, uz samu cestu Drniš - Drinovci, pronađen je u jednom grobu nakit, datiran u kasno brončano ili rano željezno doba.

Fenčevina

Fenčevina je suvremena gradska četvrt. Ime je dobila po velikaškoj obitelji Fenzi koja je tu imala zemljišne posjede. Prigodom gradnje školskih radionica, 1980. godine otkopana je starohrvatska nekropola datirana od IX. do XI. stoljeća s tridesetak grobova. Pronađeno je nekoliko naušnica, te raznih  drugih predmeta.

Grubišića Glavica

Antički lokalitet, smješten stotinjak metara jugoistočno od drniškog mosta, nedaleko od utoka potoka Trzbalićevac u rijeku Čikolu. Na tom lokalitetu uočavaju se brojni ulomci antičke keramike te antičke arhitekture. Da li se tu nalazila "villa rusticae" ili sakralna građevina nije poznato, ali arheološka istraživanja mogla bi to potvrditi. S tog šireg prostora potječe i jedna spolija sa uklesanim spiralnim motivima. Nekoć je tu do 60-ih godina XIX. stoljeća bio most. Možda se tu nalazio i antički most, jer blizina rimskih cestovnih spurila nalazi se u neposrednoj blizini, na brdu Moseću (cesta Scardona –  Promona).

Kričke

Selo smješteno tri kilometra jugoistočno od grada Drniša. Arheološki ostaci na tom području nisu zabilježeni u većem broju. Spominju se samo sporadično, a potječu od pretpovijesti do srednjega vijeka. Pretpovijest je najbolje zastupljena, kako gradinskim naseljima tako pojedinačnim nalazima. Prigodom poljskih radova u travnju 1951. god. u Petrovu polju, na području sela, otkriveni su pretpovijesni (kasno brončanodobni) predmeti u jednom raskopanom kamenom tumulu u kojem se po sredini nalazio grob s brončanim prilozima (naočalaste fibule, brončani privjesci i dr.). Predmeti iz vremena antike također su nam poznati, ali bez točnog mjesta nalaza. Iz starokršćanskog perioda u zidove pravoslavne crkve uzidani su ulomci pluteja i drugog crkvenog namještaja. Spominju se i nalazi koji pripadaju srednjem vijeku, ali  bez točnog mjesta nalaza.

Lišnjak

Podprominsko selo smješteno 4 km sjeverno od Drniša. Na prostoru današnje crkve Svetoga Ilije nalazi se pretpovijesna gradina koja se može datirati u kasno brončano i željezno doba. S ovog lokaliteta potječu i neki antički nalazi, a čvrsta potvrda o postojanju starokršćanskog sakralnog objekta temelji se na ostacima kamenog namještaja. Objekt je bio smješten tik uz današnji sjeveroistočni grobljanski zid. Lokalitet egzistira i u srednjem vijeku, o čemu svjedoče kameni stećci.

Pakovo Selo

Selo smješteno 8 km jugozapadno od grada Drniša. Nad kanjonom rijeke Čikole nalazi se prepovijesna gradina Osoje. Kod današnje crkve Svetoga Frane, u jednom grobu, pronađen je keramički kasnoantički vrč. Sa šireg područja sela potječe i neolitska kamena sjekira.

Pokrovnik

Na lokalitetu Copića njive otkriveni su ostaci impresso i danilske faze neolitske kulture. Sondažna arheološka istraživanja na ovom lokalitetu provedena su 1979. i 2006. godine. Vodili su ih arheolozi iz Muzeja grada Šibenika i Gradskog muzeja Drniš. Otvoreno je više sonda, uglavnom na preoranom zemljištu. Materijal koji pripada danilskoj fazi pronađen je u slojevima različite debljine. U gornjim slojevima javljaju se artefakti uobičajeni za danilsku kulturu: ulomci keramičkih posuda, ritona, kremeno i kameno i kremeno oruđe i sl. Obojana keramika, ritoni i ulomci koštanoga oruđa u odnosu na ostali materijal slabo su zastupljeni. Naišlo se i na ostatke pougljenjenih žitarica. U dubljem sloju pronađeni su ostaci impresso keramike. Na ovom lokalitetu pojavljuje se i glačano oružje (male glačane sjekire) u  slojevima s impresso materijalom. Ovdje su po prvi put kod nas ustanovljeni su ostaci kamenih kuća, kako u danilskoj tako i u impresso fazi. Sačuvani zidovi imali su od jednog do tri reda kamena, a u kućama su otkriveni ostaci ognjišta ograđeni kamenom. Površina ovog lokaliteta je oko 20 000 metara kvadratnih.

Roški Slap

Prostor rijeke Krke, pored Skradinskog buka, zbog  svojih prirodnih i kulturno – povijesnih vrijednosti zasigurno je njezin najvredniji dio. Nalazi se na srednjem dijelu toka rijeke, dužina mu je 650 metara, a širina 450. Sačinjava ga prostrano slapište  koje se sastoji od 22,5 metarskih slapova, velikog broja vodenih rukavaca, kaskada, sedrenih otoka, i plodnih obradivih površina. Ukupna visina slapišta je 27 metara. Rijeka Krka je na Roškom slapu premoštena kamenim mostom koji je imao 60 lukova. Prvi tragovi vode nas u pretpovijesno vrijeme, točnije u period neolitika, a potječu s lokaliteta Oziđana pećina. Radi se o ulomcima keramičkih posuda, koji svjedoče da je čovjek u tom vremenu ovdje živio. Arheološka istraživanja u toj pećini potvrdilia su postojanje bakrenodobne keramike. Nedavno je ekipa Gradskog muzeja Drniš (srpanj 2002.), na lijevoj strani Roškog slapa, gotovo na samom rubu kanjona, pronašla nekoliko ulomaka pretpovijesne keramike i ostatke jednog ovećeg ograđenog prostora za kojega se može pretpostaviti da je gradina. Koncem željeznog doba i početkom antičkoga, ovaj prostor ponovno je predmet podjela i interesa naroda koji su živjeli s lijeve i desne strane rijeke Krke. Etnička struktura i pripadnost stanovništva toga vremena na tom području nije nam sasvim jasna, ali pouzdano znamo da su desnu stranu naseljavali Liburni, a lijevu – do sredine I. stoljeća prije Krista možda Liburni ili neki drugi etnikon, a od sredine I. stoljeća prije Krista zasigurno Delmati. U ovom vremenu prokonzul Ilirika bio je Gaj Julije Cezar. Cezar poziva Delmate da Promonu vrate, što oni odbijaju učiniti. Spor se pokušao riješiti vojnom intervencijom, ali Delmati su potpuno porazili rimsku vojsku.). Nakon velikog ilirskog ustanka, 9. godine poslije Krista, nazočnost dvaju vojnih logora – Burnuma na zapadu i Tilurija na  istoku, bili su dovoljan razlog da vojska drži glavnu riječ na prostoru srednje Dalmacije. Kvalitetno zemljište dijeli se rimskim vojnim veteranima kao nagrada za službu u vojsci. Jedno takvo područje koje dobivaju na uživanje jest i Roški slap. Dokaz tomu su vojnički nadgrobni natpisi koji su tu pronađeni. Radi se isključivo o veteranima XI. legije, smještene u Burnumu. I u periodu srednjega vijeka ovaj je prostor također naseljen, a vodenice, njih desetak, bile su temeljna gospodarska grana čitavog prostora. Tu svoju važnost zadržaje su do 60-ih godina XX. stoljeća. Tijekom Domovinskog rata prostor Roškog slapa je devastiran i uništen. Njegova obnova traje i danas.

Siverić

Selo smješteno 4 km sjeveroistočno od Drniša, smješteno uz magistralnu cestu Drniš – Knin. Zapadno od sela nalaze se ostaci pretpovijesne gradine s koje, vjerojatno, potječe jedna kamena sjekira.

Širitovci

Jedno od sedam mljevačkih sela. Na tom području ustanovljeni su pretpovijesni i srednjovjekovni lokaliteti. Iz pretpovijesnog perioda potječu grobovi (skeletni i paljevinski), a u jednom od njih pronađena je  metalna plosnata narukvica, koja je kasnije uništena. Srednjovjekovni ostaci manifestiraju se nalazom grobova, koji su  najvećim dijelom uništeni.

Štikovo

Selo desetak kilometara sjeveroistočno od grada Drniša. Smješteno je u plodnoj kotlini između planine Svilaje i brda Kozjak. Na ovom području ustanovljeni su arheološki ostaci od pretpovijesti do srednjega vijeka. Dvije ubicirane gradine (naselja) i nekoliko tumula (grobnih humaka) dokazuju život u pretpovijesti, a dijelovi antičke ceste pokazuju i antički unazočnost. Zabilježeni su i srednjovjekovni nalazi, a  najznačajniji je zlatni novac bizantinskog cara Konstantinan V Kopronima iz VIII. stoljeća. Nad selom se, s južne strane brda Kozjak, nalazila utvrda, koju spominje jedno mletačko izvješće iz 1626.godine ("Sticovo loco murato ma disabitato"). U Štikovu se nalazi i crkva Svetoga Luke uokolo koje se nalazi srednjovjekovno groblje

Tepljuh

Selo šest kilometara sjeveroistočno od grada Drniša. Na prostoru između sela Tepljuha i Biočića u antičko doba nalazilo se naselje Promona. Prethodnica tom naselju bila je pretpovijesna Promona, smještena na brežuljcima planine Promine iznad sela Tepljuha.

Trbounje

Selo dva kilometra sjeverozapadno od grada Drniša. arheološka istraživanja na ovom lokalitetu započela su 1999. godine i trajala su do 2003. godine. Istraženo je oko 800 metara kvadratnih površine pod arhitekturom. Otkrivena je i definirana  sakralna arhitektura objekta koji je egzistirao samo u jednoj fazi, jer nakon što je zapaljen, više nije bio obnavljan. Centralni crkveni brod središnji je dio arhitektonskoga sklopa. Završava poligonalnom apsidom. Prezbiterij mu je stepenicom odijeljen od  ostaloga dijela broda. U podu prezbiterija otkrivena je presvođena grobnica. S lijeve i desne stane broda nalaze se diakonicon i krstionica. U prostor krstionice ulazilo se još i kroz katekumej. Diakonikon je također imao jedan predprostor i u njemu se nalaze  dvije nadsvođene grobnice. Iz tog prostora ulazilo se u centralni  brod, i u dvorište koje je bilo popločano. Pred samom brodom nalazio se narteks i prednarteks, uz koje se nalazi još i prislonjena cisterna za vodu.

Varoš

Prigradsko naselje, smješteno jedan kilometar sjeveroistočno od centra Drniša. Nalazi se u podnožju planine Promine. Zbog svog položaja bilo je naseljeno još u antičko vrijeme. Na tom su prostoru ustanovljeni ostaci antičkih objekata, osobito oko Varoške glavice. Neki slučajno pronađeni arheološki predmeti ukazuju na postojanje i srednjovjekovnoga lokaliteta (naselje ili groblje).